Čarobna djevojčica

U jednom od prvih djetetovih mjeseci pozvala sam u pomoć dadilju, možda i prvi put, a sve prema preporuci i s dubokim povjerenjem, i odlučila sama sjesti (čitaj: pobjeći) na obližnju terasu nekad omiljenog kafića, odahnuti na sat-dva, popiti u miru kavu, pročitati vijesti, promijeniti fokus s djeteta na ostatak svijeta.

I, nekako niotkud, stvorila se za mojim stolom prekrasna neposredna petogodišnja djevojčica, čija je majka tu negdje također ispijala kavu, i započela razgovor sa mnom. Predstavila se, donijela mi crteže i igračke i vrlo pametno i elokventno uvela me u prijateljstvo.

U prvi sam mah naravno pomislila: „Kud baš sad, djevojčice, od ovoga sam došla predahnuti!” i na trenutak pozavidim njezinoj majci koja je tako bezbrižno prepustila nekom odgovornost za svoje dijete kako bi si priskrbila te iste mirne minute za koje sam ja nekoga u tom trenutku plaćala i doista si ih priuštila s dozom krivnje, ali kao lijek da ne poludim od kuće i gugutanja. No djevojčica je bila čarobna. I kako joj odoljeti?

U toj fazi interakcije s malenim čovjekom ja još sa svojim nisam bila, pa sam usput pomalo znatiželjno čak i proučavala kako će to uskoro izgledati kad budem vodila takve ili slične važne razgovore o lutkicama i slušala o pogledima na život tih malenih neiskvarenih bića.

Djevojčica odlazi i vraća se s novim pričama i novim informacijama kojima mi predstavlja sebe i svoj život, nevino i iskreno, dok se otvaram i prihvaćam njezino povjerenje s nekom dozom zahvalnosti, odustavši konačno od pokušaja svoje toliko nužne meditativne kave.

Njezina je mama uskoro došla provjeriti smeta li mi malena. Što reći? Istinu? Da imam ograničeno vrijeme za ovu samoću i kontemplaciju? Ili politički korektno izgovoriti: „Ma neeeee, naravno da ne, malena je prekrasna, uistinu mi ne smeta!” Odlučim se, naravno, za potonji odgovor i majka se podrazumijevajući nasmiješila i bezbrižno vratila odakle je došla.

Okej, ovo je znak, pomislim. To je ta faza života, ovo ću možda uskoro postati i ja i nadati se istom odgovoru od neke tamo sućutne dobre duše koja će me na koju minutu zamijeniti dok budem ispijala spasonosnu kavu, a mom djetetu se baš razgovara o lutkici i medi. Pa Bože, djeca su slatka, tko im ne bi poklonio koju minutu pažnje? No kud baš ja, neispavana, do grla u pampersicama i bočicama, kojoj vrijeme curi dok se ne vrati u isti taj balon brige i rutine.

Uglavnom, ne znam koliko je sve zajedno trajalo dok mi se djevojčica nije požalila da joj je majka stalno na mobitelu. Eh, da. Tu nisam imala što nadodati, tu smo svi iste žrtve novog vremena i tehnologije, stalno na vagi koliko smo zapravo kvalitetno prisutni u životima svojih najmilijih. Tu smo boljku već sve moje prijateljice majke i ja nebrojeno puta pretresle, u istim dvojbama i grižnjama i dio mene stao je u obranu ove majke na čiju se sitnu strast potužila moja malena nova prijateljica. Uskoro je njezina majka konačno došla po nju i tu smo se rastale, a ja sam ostala u svojim mislima.

Unatoč svim željama da dijete što je dulje moguće održim netaknuto tehnologijom, moram se ispovjediti da je Youtube s dječjim pjesmicama unio brojne blažene trenutke u našu roditeljsku svakodnevicu, a u osobni repertoar stihove i rime koje su olakšavale uspavljivanja i umirivanja. I dalje mislim da djeci gledanje u ekran treba svesti na minimum nužnosti i, srećom, naše je dijete više zaokupljeno igračkama i glazbom u pozadini nego aktivnim gledanjem, tako da to u današnjm vremenu ponosno smatram našim velikim uspjehom.

Ali postavljam si pitanje do kad se može dijete, pogotovo kad krene u vrtić i školu, zaštititi od kolektivnog (ne)ukusa i konzumerizma, koliko od tehnologije koja je ušla u svaku poru života i kojima ih i sami učimo vlastitim ovisničkim ponašanjem.

Pokušavam sve usporediti sa svojim djetinjstvom, bilo je djece s deset barbika i prvim kompjutorskim spravicama, ali nekako su moji roditelji vrlo vješto i bezbolno svodili moje potrebe na racionalnu nužnost i poticali moju kreativnost na razne načine, koju uostalom i sama na svu sreću primjećujem da se nameće i kod nas. Koliko god igračaka nabavio, kutije i ambalaže, lonci, ključevi, satovi i daljinski upravljači ostaju taj neistraženi svemir dječje pozornosti i usredotočenosti, pa je uistinu besmisleno gomilati i trošiti, pogotovo u doba kad nas ekološko stanje u svijetu sustiže i vrlo bučno upozorava da je isključivo samo na nama da održimo zdravi i što dulji opstanak na Zemlji. Čemu to gomilanje?

Preraslu odjeću i neiskorištene igračke proslijeđujemo dalje, bavimo se kreativnim pristupom igri i razvoju, pazimo na sastav materijala, pelene i vlažne maramice osigurava Pampers Pure u kategoriji organskih i biorazgradivih standarda, ali, da se vratim na početak priče, i dalje se pitam možemo li dati više? Jesu li naši roditelji bili prisutniji ili su također krali minute čitajući knjige umjesto s ekrana? Jesu li više uskakali bake i djedovi? Je li bezbrižnije djetinjstvo u manjim gradovima kad smo po cijele dane mogli biti s vršnjacima na igralištima ipak urodilo sretnijim ishodom za nas? Jesmo li uopće bolji nego što će biti naša djeca uz prezaposlene i brzinom života opterećene roditelje? Kako zaštititi našu djecu i kad nas za 10 do 15 godina čekaju još veći izazovi faze noćnih klubova, generičkih lakoglazbenih nota i bijesnih noćnih vožnji, te kad, ako se i odlučimo na zaštitu od tehnologije, nepoznavanje novih tehnologija bude ozbiljan oblik nepismenosti i vrlo moguće u tom trenutku razlog suženog odabira unosnih (ako ne uskoro i jedinih) profesija za našu djecu.

Vrijeme će pokazati i možemo samo nagađati. No o tome u nekim drugim fazama koje slijede i vremenima koja dolaze, a pored kojih ćemo na ove današnje možda gledati nevino i nostalgično kao što uostalom već i sad naše generacije gledaju na gramofone, telefone sa žicom koja se zapetljavala i sporo okretanje brojčanika da čuješ voljeni glas i informaciju, kao i na taj jedan crtani film u 19.15 kojim je službeno završavao dječji dan. I još mnogo toga što je vrijeme pregazilo, da ne kažem – unaprijedilo.

Želim evo, unatoč svemu, pa čak i u ovim restriktivnim čudnim vremenima u kojima trenutačno opstajemo, vjerovati da će nove pedagogije i saznanja stvoriti od naše djece neke bolje ljude nego što smo mi, tim više što sam očito već odlučila čak dvije duše dovesti na svijet da mu svjedoče i učine ga možda boljim mjestom za neke svoje buduće potomke. I da, biti prisutniji svakako, pa ako su djeca naša slika i prilika, pristup ekranima za početak treba reducirati – roditeljima.