Čitanjem postajemo bolji i veći ljudi

Otkad je bila mala beba, čitala sam joj svaku večer. 

Čitala, izmišljala priče i bajke. Nisu to bila nikakva literarna postignuća vrijedna divljenja, ali te bi moje izmišljotine na neki način pretresle dan - i sve ono što mi se nije svidjelo u njezinu ponašanju. 

Nije previše razumjela, ali probuditi empatiju kod djeteta, koje se s empatijom ipak ne rađa, jedan je od osnovnih zadataka nas roditelja. Prenijeti im životnu mudrost naša je misija, a pričama kroz svijet mašte kreiramo njihovu stvarnost. I tako se spontano u našim pričama prije spavanja rodio mali Zvonko, lik koji je obilježio prvih nekoliko godina Enina odrastanja. 

Turbulentno je djetinjstvo imao taj mali vragolan, prošao je svašta već u najranijoj dobi. Nije htio dijeliti svoje igračke ni s kim - a često bi poželio tuđe. Znao je ponekad lagati mamu i tatu. Jednom je čak ukrao igračku u vrtiću i donio je kući. Činio je taj mali nestašni Zvonko razne nepodopštine, sve dok jednog dana moja Ena nije ljutito zatražila da joj "izvolim pričati priču o Zvonku, a ne o njoj". Moja glavna odgojna metoda pala je u vodu, a ja sam naglo ostala bez materijala za priču prije spavanja. Zvonko je polako iščeznuo iz naših života, ali poslužio je svrsi - puno mi je pomogao u odgoju i hvala mu na tome.

Izmišljene priče utemeljene na našim dogodovštinama i stvarnim zbivanjima zamijenile su potom bajke i basne. I nisam uvijek bila oduševljena dok bi ih čitala. Često su bile surove i slale su krivu poruku, naročito djevojčicama. Mnoge bajke u kojima sam uživala kao dijete danas se kose s mojim životnim načelima.  Ta ljupka "Mala sirena" kojoj sam se divila kao dijete u mojoj verziji ne bi toliko žarko željela postati djevojčicom samo da bi se svidjela svom voljenom. Princ i njegova obitelj obožavali bi je baš takvu kakva jest. Jedinstvenu i posebnu. 

Bajke još ne pišem, ali zato pomno biram priče koje čitam ili izmišljam svojoj Eni. One će joj obilježiti odrastanje, udariti zdrave temelje na kojima će graditi svoju osobnost, ali i dati joj odgovore na neka životna pitanja.

Događalo se, naime, da Ena ne razumije zašto neki roditelji ne mogu kupiti djetetu bicikl ili zbog čega inzistiram da pojede sve s tanjura. Nije joj bilo jasno zbog čega gladnoj djeci "roditelji jednostavno ne kupe hranu". Moje joj objašnjavanje nije bilo dovoljno, pa sam se često oslanjala na priče uz koje je polako otkrivala svijet iza zavjese.

Neke od najljepših su mi upravo one Unicefove, koje sam imala priliku ugrabiti na jednom Pampersovu eventu. Otvorile su joj vrata svijeta već u najranijoj dobi. Dobila je dalekozor kojim promatra kako žive djeca s druge strane globusa.   

U tim pričama, mala je Marina ostala bez svog doma koji je stradao u poplavi, Ivan je u ratu izgubio tatu, ali takve teške životne sudbine ispričane su na način da najmlađima nisu traumatične, a opet su razumljive i prilagođene njihovim glavicama. Polako ih pripremaju na surovi svijet kojeg oni, ako to čvrsto odluče, mogu činiti boljim i polako mijenjati. 

Crtice su to o prijateljstvu, klincima koji žive u neimaštini, djeci s poteškoćama u razvoju... Između redaka, pametno i pedagoški pogođeno, uče toleranciji i različitosti od malih nogu. Otkad ih čitamo, moja "Marija Antoaneta" više ne spominje kolače. 

Poruka koju polako usvaja je da svatko od nas može od onog drugog nešto naučiti, svatko od nas ima nešto što mu ide slabije, ali i neke svoje talente. Nadopunjavajući jedni druge postajemo bolji ljudi. Ponekad Ena, naravno, ne bi razumjela što je pjesnik htio reći, ali to nas nikad nije sprječavalo u čitanju prije spavanja. Jednostavno smo uvidjeli da djetetu odgovara ta posebna mirnoća koju čitanje donosi. 

Često se uhvatim kako prisluškujem supruga dok čita, jer mi godi njegov glas dok istu knjigu interpretira na potpuno drukčiji način od mojeg. I moj tata je meni uvijek čitao, pričama mi stvarao uspomene... Nadam se da ću tu ljubav prema slovu prenijeti i na svoje kćeri. 

Nisam knjiški moljac, ali svaka knjiga za mene ima posebno značenje, a personalizirana knjiga Tvornice snova jedan je od najljepših poklona koje je Ena dobila kad se rodila. 

Tvorce tih dragocjenih redaka zamišljam kao vilenjake Djeda Mraza koji magičnim perom oživljavaju likove i vode ih u nezaboravne, čudesne avanture. Zar nije prava čarolija imati mogućnost otploviti u svijet mašte u kojem si ti glavni lik? Zamisli, tvoje ime zauvijek utkano u neku prekrasnu priču koju će sutra možda čitati i tvoja djeca...

Smisao čitanja je da budemo bolji i veći ljudi. Davno smo zaključili da je svijet oko nas surov i nepošten, ali jednako davno smo shvatili i da promjena počinje u nama i našim najmlađima!

Na tom putu promjene, priča za laku noć najljepši je mogući početak. Dok vi improvizirate kao narator, scenarist i pjesnik, vaše dijete s punim povjerenjem prihvaća igru i - kreće na put...