Piše: Marijana Batinić, beskompromisna mama

Marijana

Mamaaa. Mamaaaaaaa. Ma-maaaaaaa! I tako stoput dnevno, u svim pozama i tonalitetima, od ljutog alta do veselog koloraturnog soprana. Evo i sad, dok pokušavam napisati ovaj tekst.

A baš mi je lijepo započeo dan, skuhala sam u miru svoju jutarnju kavu, zapisala prve rečenice u svom prvom tekstu o majčinstvu... I baš kad sam krenula misli prenositi na papir zvoni dobro poznati alarm. Ma-maaaaa. I s prvim "mamakanjem" kreće tipičan majčin dan...

Princeza se probudila gladna i žedna, ne zna što će obući, ne zna gdje su joj papuče, a i čini se da je cijelu noć smišljala pitanja kojima će me najranije ujutro rešetati. Sve to sam rutinski odradila, upalila joj omiljeni crtić (ne osuđujte me) i polako nastavljam pisati ovu priču i piti svoju, sad već hladnu, kavu.

S prvim "mamakanjem" počinje tipičan majčin dan.

Razmišljala sam o temi, vagala o aspektima majčinstva o kojima bih mogla pisati, na koji način je utjecalo na moj život i taman kad sam htjela zagrebati ispod površine, gospođica je svojim najnovijim ispadom uzrokovanim dramatičnim gubitkom plastičnog leda s vrha Elzinog čarobnog štapića, osim cijelog mog popodneva, odredila i temu. Temu o blaženom majčinstvu, punom radosti, prekrasnih crteža i čupavih Loli lutkica u kojem apsolutno ništa ne ide po planu. Ali baš ono - ništa.

Portfolio mi je prije Ene bio više nego solidan - pola života sam čuvala dvanaest godina mlađeg brata i 18 godina mlađu sestru. Imala sam tako sve informacije u malom prstu, savladala sve tehnikalije zahvaljujući kojima sam u vlastito majčinstvo ušla prilično samouvjereno.

Imala sam tako sve informacije u malom prstu, savladala sve tehnikalije zahvaljujući kojima sam u vlastito majčinstvo ušla prilično samouvjereno.

Ipak, kao odgojno upućena starija sestra zaboravila sam najvažniji detalj - u jednom, za živce očito ključnom trenutku dana, štafetu sam predavala pravim skrbnicima - našim roditeljima, koji su rješavali sve tekuće probleme. Ta "sitnica" mi je po putu nekako promaknula: mama nikad ne predaje štafetu, a majčinstvo je životni maraton.

U početku sam mislila da je to samo još jedan u nizu menadžerskih zadataka koje ću ja, velika multitaskerica, savladati kao od šale. Napravila sam idealan plan, odabrala najbolji krevetić, kupila najfunkcionalnija kolica, babyphone, električnu izdajalicu, sva čuda tehnologije, bočice, dudice, kapi za grčeve, Pampers Pure pelene, ono, deluxe doček. Na vrijeme sam sve organizirala, proučila literaturu, poslušala predavanja Ranka Rajovića i muža uputila u sve tajne dobrog roditeljstva, a onda se dogodio - život.

luzija o meni kao supermami kojoj je majčinstvo u malom prstu izblijedjela je s prvom neprospavanom noći i temperaturom 39.

Krenulo je novo poglavlje u kojem je mega-proračunata menadžerica postala kuharica, spremačica, doktorica, vatrogasac, enciklopedija. Da ne zaboravim, i detektiv u svakodnevnoj potrazi za izgubljenim "blagom". A izgubljeno blago je relativan pojam. Jedan dan su to čarape, drugi mašna za kosu, a treći - moji živci. Zbog njih mantram kako ću drugo dijete sigurno "odgojiti da bude samostalnije". I već znam da neću, jer sreća djeteta, sjaj u očima koji prati pronalazak izgubljene igračke otapa i najveći led.

Ajme, leeeed. Trebam pronaći taj j... 🤦‍ ♀ ‍Elzin led.

Mamaaaaaaaaaaaaa.

Mislim da sad zove bez razloga, iz navike. A kad se samo sjetim kako sam sretna bila kad je prvi put izgovorila tu riječ. Čekala sam trideset i kusur godina da to čujem, a kad se dogodilo, kao da je Jelena Lešić izvukla sedmicu s mog listića...

Kad je prvi put artikulirala zvonko Mama, odmah sam krenula slati video svim svojim prijateljicama, bakama i djedovima, rodbini i znancima... Srećom odustala sam na vrijeme, sjetivši se svih onih (dragih, ali) napornih prijateljica koje su mene i moj mobitel znale "počastiti" s dvadesetak fotografija svog djeteta kako jede štapiće. Ptičja perspektiva, žablja perspektiva, štapić iz svih kutova, profilna, portretna, landscape fotografija... A svaka ista.

Da, naporne su slike i videa tuđe djece, ako nije u pitanju mali Jozo. Ali ne zato jer je Jozo posebniji od ostale djece s godinu dana (iako je presladak), već zbog činjenice da mali Jozo tamani mladi luk kao da je najslađa čokolada. Sve ostalo preporučam šaljite samo svojim najbližima, pogotovo ako serijal sa štapićima ima više nastavaka nego Casa Del Papel.

Taman kad misliš da si skužila pravila igre, evo ti nove lekcije, bez uputstava.

Nego, htjela sam pisati o tome kako me majčinstvo oplemenilo, naučilo nesebičnom davanju... Bez obzira što je najteži, najemotivniji, nevjerojatno iscrpljujući posao, nije baš znanstvena fantastika ako se prepustiš majčinskom instinktu, zaboraviš na kritički nastrojena savjetodavna tijela koja te bombardiraju, a više vjeruješ sebi i svojoj intuiciji.

Htjela sam napisati da se više ne sjećam osjećaja usamljenosti, ali otišla sam skroz u drugom smjeru od planiranog. E, takvo je i majčinstvo. Taman kad misliš da si skužio pravila igre, evo ti nove lekcije, bez uputstava. Jedina konstanta je golema bezuvjetna ljubav koju osjećaš. I koliko god ta mala stvorenja bila sebična, ljubav koju ti vraćaju vrijedi svake besane noći.

Jedva čekaš da zaspu, a onda umjesto da se posvetiš sebi nerijetko provedeš večer gledajući u stare fotke svoje bebe.

O da, jedva čekaš da zaspu, a onda umjesto da se posvetiš sebi nerijetko provedeš večer gledajući u stare fotke svoje bebe kako jede štapiće. Set fotografija identičan onom kojem sam se maločas narugala.

I ne znam precizirati što mi je majčinstvo donijelo, a da ne zvuči kao klišej.

Kako opisati o kojoj tajni si radi, kakva je to čarolija u kojoj me mala haharica koja mi je zakomplicirala život, nagnala na to da poželim još jednu ovakvu koja će uporno, iz petnih žila, vikati "Mamaaaaaaaa".

Evoooo meeeee, stižeeem.

Samo još ne znam hoću li navući kuhinjsku pregaču ili vatrogasnu kacigu.