Kako ja to vidim? Otprilike ovako: slatka robija zvana majčinstvo

Dok ispisujem ove retke, nalazim se na prvom morskom vikendu nakon izolacijske karantene, u svojoj vikendici uz more, po prvi put s 15-mjesečnim djetetom i u trećem tromjesečju trudnoće. Sjećanja me na Otok vežu za djetinjstvo, ali i onaj dugi period prije majčinstva, kada sam ovdje dolazila u društvu svojih prijatelja i njihove djece. Bezbrižno bih sjedila i gledala taj perpetuirani blagi kaos, uvjerena kako ću jednoga dana sve to, baš ja, izbjeći svojom mudrošću i lakoćom.

Ta mi je perspektiva još snažnije odzvonila u glavi kada sam se ovoga ljeta sudarila sa svime onime što sam planirala izbjeći, nervozom, iscrpljenošću i ogromnom količinom posla koji započinje već s početkom pakiranja za taj kratki obiteljski odmor. Putovao dva ili deset dana- za odmor s djetetom, treba ti SVE. A onda shvatiš da sintagma “odmor s djetetom” kao takva - ne postoji. Kao što ne postoji ništa od onog što si živio, a ni ono što si eventualno zamišljao da će roditeljstvo biti. Slatka robija, volim priznati od milja. Ali evo, priznajem i da sam nakon prvog djeteta poželjela sve to proći još jednom i to što prije.

Nedavno me prijateljica na kavi podsjetila kako sam joj nekoliko godina ranije, došavši u posjetu prilikom rođenja njezinog prvog djeteta, onako umornoj i neispavanoj primijetila zanoktice i dobronamjerno dala savjet kako ih u nekim slobodnim trenucima može jednostavno noktima gurnuti. Taj je maleni kućni trik manikure ona s mirom primila od mene, koja sam njoj, neispavanoj i hormonalnoj, u tom istom trenutku, urednih, svježe nalakiranih noktiju i uvojaka na glavi, prepričavala svoje probleme od “svjetske važnosti” i otkačene dogodovštine solerice. I sada sam evo, kad me na tu istu crticu podsjetila, osjetila takav sram, dok tamo sjedim preko puta možda i u gorem stanju nego što je ona bila tada, bez frizure i neurednih noktiju čak punu godinu dana nakon rođenja mog jedinca i pitam se - je li moguće da sam ja to tada izgovorila?!

Kakva je to blažena lakoća postojanja bila! Istu je zamijenio manjak društvenih kontakata, višak tjelesnih kilograma, briga i neopisivi umor koji te obuzima i na kojemu surfaš. Onaj umor koji si nekad kao radni čovjek osjećao nije ni sjena ovog umora sada. Zapuštenost. Da, jer sva briga o njezi prelazi na dijete onog trenutka kad se iz rodilišta vratiš kući sa voljenom štrucom kojoj život i dobrobit ovise isključivo o tebi.

Čak i najnezahtijevnije dijete, na kakvom sama doista mogu biti zahvalna, zahtijeva stalni angažman. Od prvoga dana odjeća se pere najnježnijim sredstvima bez kemikalija, ista se glača i brižljivo slaže u dio ormara koji si svečano oslobodio za svoje čedo. Pelene? Zaista, probala sam sve! Ne zato jer nisam vjerovala iskusnima, već zato jer sam se htjela uvjeriti koja Najvažnijoj Guzi Mog Života najviše odgovara. Željela sam da se budi suh i nakon cijele noći. Kod nas se, srećom, ta milosna noć dogodila već nakon tri mjeseca: beba je spavala u komadu! Taj je izazov savladala samo Pampers Pure pelena i ostala je s nama do danas. Bez konkurencije.

Od trenutka kad smo krenuli uvoditi krutu hranu pa sve do danas, njegovi ručkovi centar su svemira. Odabir namirnica, kao i osmišljavanje istih postali su ritualna obaveza u kojoj ima puno improvizacije, ali ne i izgovora.

Uz sve to, ako nije ranije u životu susrela s dugim ostancima kod kuće, što ja svakako svojim životnim stilom nisam, žena i majka susretne se i preuzimanjem velikog dijela kućanstva. U taj paket, naravno ulazi i onaj dio brige o drugom roditelju tvog djeteta koji nije na rodiljskom dopustu, koji neminovno ostaje uskraćen za veliki dio tebe i svega što si nekad bila, a rutina koja postaje modus operandi u mjesecima koji slijede, učini da i sama zaboraviš tko si, dok se usput konvertiraš u detektora za čistoću i eliminatora svih suvišnih obaveza.

Kada i poželiš izaći, doživjeti barem djelić onoga u čemu si nekad uživao, izlasku ili kinu, kazalištu, umor te svlada do te mjere da jedva čekaš vratiti se kući, a sva veselja koja si ranije doživljavao uz glasnu glazbu ili bučna druženja, zamijene se onim nevjerojatnim mirom tvoje bebe dok spava i punom Pampersicom.

I, dakle, evo me na odmoru na otoku mog života, s mužem, prijateljima i djetetom. Nakon cijelog dana trčanja za njime, sprječavanje štete i potencijalnih ozljeda, mijenjanja pelena, oblačenja, svlačenja, hranjenja i dječjih pjesmica, konačno je došao kraj dana. Ostavila sam društvo u razgovoru s mužem na terasi, dok idem uspavati sina, kao što su i mene nekad ostavljali kad bi odlazili uspavljivati svoju djecu. Sjećam se sada i razmišljam kako se ponekad ne bi ni vratili, onako umorni i iscrpljeni od cijelog dana.

To je taj trenutak koji poznaje svaki roditelj, kad tvoje mladunče konačno zaspe, a ti jedva dočekaš to da malo sjedneš i odahneš, odmoriš glavu od trzanja i brige, porazgovaraš s odraslima tako da uistinu uspiješ dovršiti temu bez prekidanja, da se sretneš sa sobom, da na koji sat budeš odgovorna jedino za sebe samu. Premda i nisi više tako važna niti imaš mnogo svojih potreba, ali eto samo da budeš, tko god da jesi nakon cijelog tog dana i novog života. I da, ne znam hoću li umorna i trudna i ja zaspati s njim ili se vratiti društvu i dovršiti čašicu razgovora… Ali, zar je to uopće još važno?

Roditeljski dan tako je beskrajno dug, a roditeljski život prekratak! Treba u novim ulogama za početak pokušati biti blag prema sebi, osloboditi se nepotrebne obaveze samokažnjavanja i prijekora koji tako neizbježno prate roditeljstvo. Biti prisutan i upoznati taj čudesni svemir novog ljubavnog suživota, ne uspoređivati ga s onim što si poznavao kao život prije njega. Treba se prepustiti i zatim pričekati svoju sebe da se vrati, ako se treba vratiti i ako uopće više postoji povratak s tog puta na koji jednom kreneš samo kad postaneš - majka.