Natasa

Kako ja to vidim? Otprilike ovako/ slatka robija zvana majčinstvo

Dok ispisujem ove retke, nalazim se na prvom morskom vikendu nakon izolacijske karantene u svojoj vikendici uz more, a prvi put s 15‑mjesečnim djetetom i u trećem tromjesečju trudnoće. Sjećanja me na otok vežu uz djetinjstvo, ali i onaj dugi period prije majčinstva kad sam ovamo dolazila u društvu svojih prijatelja i njihove djece. Bezbrižno bih sjedila i gledala taj perpetuirani blagi kaos, uvjerena kako ću jednoga dana sve to, baš ja, izbjeći svojom mudrošću i lakoćom.

Ta mi je perspektiva još snažnije odzvanjala u glavi kad sam se ovoga ljeta sudarila sa svime što sam planirala izbjeći, nervozom, iscrpljenošću i ogromnom količinom posla koji započinje već s početkom pakiranja za taj kratki obiteljski odmor. Bez obzira na to putuješ li na dva ili deset dana, za odmor s djetetom treba ti SVE. A onda shvatiš da sintagma „odmor s djetetom“ kao takva ni ne postoji. Kao što ne postoji ništa od onog što si živio, a ni ono što si eventualno zamišljao da će roditeljstvo biti. Slatka robija, volim priznati od milja. Ali evo, priznajem i da sam nakon prvog djeteta poželjela sve to proći još jednom i to što prije.

„Sintagma 'odmor s djetetom' ne postoji. Kao što ne postoji ništa od onog što si eventualno zamišljao da će roditeljstvo biti.“

Nedavno me prijateljica na kavi podsjetila kako sam joj prije nekoliko godina, došavši u posjetu prilikom rođenja njezina prvog djeteta, onako umornoj i neispavanoj primijetila zanoktice i dobronamjerno dala savjet kako ih u nekim slobodnim trenucima može jednostavno noktima gurnuti. Taj je maleni kućni trik manikure ona mirno primila od mene, koja sam joj, neispavanoj i hormonalnoj, u tom istom trenutku, urednih, svježe nalakiranih noktiju i uvojaka na glavi, prepričavala svoje probleme od „svjetske važnosti“ i otkačene dogodovštine solerice. I sad sam evo, kad me na tu istu crticu podsjetila, osjetila takav sram, dok sjedim preko puta možda i u gorem stanju nego što je ona bila tad, bez frizure i neurednih noktiju čak punu godinu dana nakon rođenja mog jedinca i pitam se: „Je li moguće da sam to tad izgovorila?!“

Kakva je to blažena lakoća postojanja bila! Nju je zamijenio manjak društvenih kontakata, višak kilograma, briga i neopisivi umor koji te obuzima i na kojemu surfaš. Umor koji si nekad kao radni čovjek osjećao nije ni sjena sadašnjeg umora. Zapuštenost. Da, jer sva briga o njezi prelazi na dijete onog trenutka kad se iz rodilišta vratiš kući s voljenom štrucom kojoj život i dobrobit ovise isključivo o tebi.

„Sva briga o njezi prelazi na dijete onog trenutka kad se iz rodilišta vratiš kući s voljenom štrucom.“

Čak i najnezahtijevnije dijete, na kakvom doista mogu biti zahvalna, zahtijeva stalni angažman. Od prvoga dana odjeća se pere najnježnijim sredstvima bez kemikalija, potom se glača i brižljivo slaže u dio ormara koji si svečano oslobodio za svoje čedo. Pelene? Zaista, probala sam sve! Ne zato što nisam vjerovala iskusnima, već zato što sam se htjela uvjeriti koja Najvažnijoj Guzi Mog Života najviše odgovara. Željela sam da se budi suh i nakon cijele noći. Kod nas se, srećom, ta milosna noć dogodila već nakon tri mjeseca: beba je spavala u komadu! Taj je izazov svladala samo pelena Pampers Pure i ostala je s nama do danas. Bez konkurencije.

Od trenutka kad smo krenuli uvoditi krutu hranu pa sve do danas njegovi su ručkovi centar svemira. Odabir i osmišljavanje namirnica postali su ritualna obaveza u kojoj ima puno improvizacije, ali ne i izgovora.

Uza sve to, ako se nije prethodno u životu susrela s dugim ostancima kod kuće, što ja svakako sa svojim životnim stilom nisam, žena i majka susretne se i s preuzimanjem velikog dijela kućanstva. U taj paket naravno ulazi i dio brige o drugom roditelju tvog djeteta koji nije na rodiljskom dopustu, koji nužno ostaje uskraćen za veliki dio tebe i svega što si nekad bila, a rutina, koja postaje modus operandi u mjesecima koji slijede, učini da i sama zaboraviš tko si, dok se usput pretvaraš u detektora za čistoću i eliminatora svih suvišnih obaveza.

„Rutina, koja postaje modus operandi, učini da i sama zaboraviš tko si, dok se usput pretvaraš u detektora za čistoću.“

Kad i poželiš izaći, doživjeti barem djelić onoga u čemu si nekad uživao, izlasku ili kinu i kazalištu, umor te svlada do te mjere da se jedva čekaš vratiti kući, a sva veselja koja si nekad doživljavao uz glasnu glazbu ili bučna druženja zamijene se nevjerojatnim mirom tvoje bebe dok spava i punom pampersicom.

Evo me dakle na odmoru na otoku mog života, s mužem, prijateljima i djetetom. Nakon cijelog dana trčanja za njim, sprečavanja štete i potencijalnih ozljeda, mijenjanja pelena, oblačenja, svlačenja, hranjenja i dječjih pjesmica, konačno je došao kraj dana. Ostavila sam društvo u razgovoru s mužem na terasi, dok idem uspavati sina, kao što su i mene nekad ostavljali kad bi odlazili uspavljivati svoju djecu. Sjećam se sad i razmišljam kako se ponekad ne bi ni vratili, onako umorni i iscrpljeni od cijelog dana.

„To je taj trenutak koji poznaje svaki roditelj: kad tvoje mladunče konačno zaspi, a ti dočekaš na koji sat biti odgovorna jedino za sebe samu.“

To je taj trenutak koji poznaje svaki roditelj, kad tvoje mladunče konačno zaspi, a ti to jedva dočekaš da malo sjedneš i odahneš, odmoriš glavu od trzanja i brige, porazgovaraš s odraslima tako da uistinu uspiješ dovršiti temu bez prekidanja, da se susretneš sa sobom, da na koji sat budeš odgovorna jedino za sebe samu. Premda i nisi više tako važna i nemaš mnogo svojih potreba, ali eto samo da budeš, tko god da jesi nakon cijelog tog dana i novog života. I da, ne znam hoću li umorna i trudna i ja zaspati s njim ili se vratiti društvu i dovršiti čašicu razgovora… Ali, zar je to uopće još važno?

„Roditeljski dan tako je beskrajno dug, a roditeljski život prekratak!“

Roditeljski dan tako je beskrajno dug, a roditeljski život prekratak! Treba u novim ulogama za početak pokušati biti blag prema sebi, osloboditi se nepotrebne obaveze samokažnjavanja i prijekora koji tako neizbježno prate roditeljstvo. Biti prisutan i upoznati taj čudesni svemir novoga ljubavnog suživota, ne uspoređivati ga s onim što si poznavao kao život prije njega. Treba se prepustiti i zatim pričekati svoje ja da se vrati, ako se treba vratiti i ako uopće više postoji povratak s tog puta na koji jednom kreneš samo kad postaneš: majka.

Vjerojatno će vam se svidjeti i: