Kako sam naučila da je roditeljstvo ozbiljna škola, a svaka nova mama početnica

Kao da je bilo jučer, sjećam se kad sam sjedila na ljetnoj terasi restorana koji se nalazi na plaži ispod našeg stana, s nogama u horizontali, mazuckala svoj trudnički trbuščić i čitala knjigu, tko zna koju po redu o temi roditeljstva. Učila sam, marljivo skupljala informacije i čekala svoju djevojčicu.

Htjela sam biti sto posto spremna, ali uslijedili su mjeseci uspona i padova, faza, faza i još malo faza. S ulogom mame moj lik kao da je napravio zaokret iz „ništa se neće promijeniti, imaš sve pod kontrolom“ u „o ne, osip, a vikend je!“

Priznajem, tijekom prvih pola godina s njom svaka nova situacija za mene je bila poprilično stresna, ali kako je vrijeme odmicalo, počela sam se osjećati sigurnije i slobodnije u svojoj ulozi s njezinim ručicama oko moga vrata.

Dani su prolazili i prolaze guglajući o zdravoj prehrani, organskim tkaninama, suživotu djece i pasa, kozmetici, lokacijama primjerenima djeci i tomu slično. Uvijek se trudim da novce koje potrošim za određene proizvode na neki način i uložim u nju. Primjerice, kad kupujem priče koje ću joj čitati prije spavanja, uvijek pazim da imaju neku dublju poentu. Iako slike zasad samo gleda, za nekoliko ćemo godina o njima moći raspravljati pa želim da nam ta knjiga traje.

Hranu, ako nije iz bakina vrta, pokušavam nabaviti tako da i dalje dolazi iz domaćeg i ekološkog uzgoja. Odjeću uvijek kupujem većeg broja tako da je na početku malo prevelika, a kasnije joj bude taman. Jedna od prvih potrepština o kojoj uopće nisam dvojila bile su pelene koje će nositi. Pelene Pampers Pure za nju, vlažne maramice za mene i nju, ali priznajem i za sve koji će se zateći oko nas.

Trudim se da ima što manje igračaka, ali tu bitku još uvijek gubim jer je prvo unuče i još uvijek je neutaživa želja svih da joj udovolje. Poprilično se oslanjam na teoriju i iskustva roditelja koji su već sve to prošli, a kao roditelj želim dati sve najbolje od sebe za svoje dijete, uz minimalan broj pogrešaka.

I ne, ne zavaravam se, gotovo sam sigurna da će mi reći kad naraste: „Ali, mama, trebala si ovako, pa sam ja mogla…!“ Priznajmo si, svi uvijek imamo zamjeriti štogod svojim roditeljima i vjerujem da je to prirodno. Oni koji odgajaju, roditelji, bake i djedovi ili skrbnici, imaju i pravo na pogreške.

S vremenom sam naučila biti blaža prema sebi i ostaviti kritičnost po strani. Kad god sam pomislila da je to to i da sam napokon svladala njezinu fazu, dođe nova faza, stoga sam se ostavila maratonskog hvatanja savršenstva i odlučila se maksimalno posvetiti trenutcima u kojima jesmo. Svaki je dan priča za sebe u kojem se igramo, mazimo, ljutimo i naposljetku učimo. Trudim se gledati svijet njezinim očima, prihvaćam dječju igru kao najozbiljniju djelatnost i svakim danom iznova učim od svoje malene učiteljice.