Piše: Dajana Civadelić, beskompromisna mama

Kao da je bilo jučer, sjećam se kada sam sjedila na ljetnoj terasi restorana koji se nalazi na plaži ispod našeg stana, s nogama u horizontali, mazuckala svoj trudnički trbuščić i čitala knjigu, tko zna koju po redu na temu roditeljstva. Učila sam, marljivo skupljala informacije i čekala svoju djevojčicu.

Htjela sam biti sto posto spremna, ali ono što je uslijedilo bili su mjeseci uspona i padova, faza, faza i još malo faza. S ulogom mame moj lik kao da je napravio zaokret iz “ništa se neće promijeniti, imaš sve pod kontrolom” u “O ne, osip, a vikend je!”.

S ulogom mame došao je zaokret iz “ništa se neće promijeniti, imaš sve pod kontrolom” u “O ne, osip, a vikend je!”.

Priznajem, kroz prvih pola godina s njom svaka nova situacija za mene je bila poprilično stresna, ali kako je vrijeme odmicalo, počela sam se osjećati sigurnije i slobodnije u svojoj ulozi s njenim ručicama oko moga vrata.

Dani su prolazili i prolaze googlajući o zdravoj prehrani, organskim tkaninama, suživotu djece i pasa, kozmetici, kids-friendly lokacijama i tomu slično. Uvijek se trudim da novce koje potrošim za određene proizvode, na neki način i uložim u nju. Na primjer, kada kupujem priče koje ću joj pričati prije spavanja, uvijek pazim na to da imaju neku dublju poantu; iako slike zasad samo gleda, za nekoliko ćemo godina o njima moći raspravljati, želim da nam ta knjiga traje.

Hranu, ako nije iz bakinog vrta, pokušavam nabaviti tako da i dalje dolazi iz domaćeg i eko uzgoja.

Hranu, ako nije iz bakinog vrta, pokušavam nabaviti tako da i dalje dolazi iz domaćeg i eko uzgoja. Odjeću uvijek kupujem veću tako da je na početku malo oversize, a kasnije joj bude taman. Jedna od prvih potrepština za koje uopće nisam dvojila su bile pelene koje će nositi. Pampers Pure pelene za nju, vlažne maramice za mene i nju, ali priznajem i za sve koji će se zateći oko nas.

Trudim se da ima što manje igračaka, ali ovu bitku još uvijek gubim.

Trudim se da ima što manje igračaka, ali ovu bitku još uvijek gubim, s obzirom na to da je prvo unuče i želja da joj svi udovolje je neutaživa, još uvijek. Poprilično se oslanjam na teoriju i iskustva roditelja koji su već ovo sve prošli, kao roditelj želim dati sve najbolje od sebe za svoje dijete, uz minimalno pogrešaka.

I ne, ne zavaravam se, gotovo sam sigurna da kad naraste da će mi reći: "Ali, mama, trebala si ovako, pa sam ja mogla…!”. Priznajmo si, svi mi uvijek imamo zamjeriti nešto svojim roditeljima i vjerujem da je to prirodno. Onaj koji odgaja, bili to roditelji, bake i djedovi, skrbitelji imaju i pravo na pogreške.

Ostavila sam se maratonskog hvatanja savršenstva i odlučila se maksimalno posvetiti trenucima sadašnjosti.

S vremenom sam naučila biti blaža prema sebi i ostaviti kritičnost po strani. Kad god sam pomislila da je to to i da sam napokon savladala njezinu fazu, dođe nova faza, stoga sam se ostavila maratonskog hvatanja savršenstva i odlučila maksimalno se posvetiti trenutcima u kojima jesmo. Svaki dan je priča za sebe u kojem se igramo, mazimo, ljutimo i naposljetku učimo. Trudim se gledati svijet njezinim očima, prihvaćam dječju igru kao najozbiljniju djelatnost i svakim danom iznova učim od svoje malene učiteljice.