Piše Dajana Civadelić, beskompromisna mama

Proljeće 2018. godine, šetali smo Parizom, uživali u suncu i kroasanima. Bio je to jedan sasvim klasičan turistički dan, do trenutka dok nisam s majkom ušetala u jednu od daleko najpoznatijih svjetskih knjižara na svijetu, Sheakspear & Co.

Opijena mirisom starih knjiga, dolazim do dijela gdje se prodaju knjige za djecu, o izboru istih koje sam tamo zatekla neću ni pisati, bilo je dovoljno da moji trudnički hormoni podivljaju i da kupim prvu sitnicu svojoj curici. Bila je to knjiga s ilustracijama jednog zeke i do danas mi je ostala omiljena koju posjedujemo u našoj maloj knjižnici u dnevnom boravku, kao i jedna od najdražih pariških uspomena koje sam stvorila sa svojom obitelji tog proljeća.

Od tog dana pa do danas, sakupilo se ponešto knjiga u našem stančiću. Od naslova "Kako je Jabuka otkrila proljeće", pa sve do "Mišić je tužan jer mu nedostaju roditelji". Knjige su moje saveznice na životnom putu otkad znam za sebe, samo u trudnoći sam ih pročitala na desetine na temu bebina prehrana, sretna beba, bebin san i tomu slične.

Ako išta želim da moja djevojčica naslijedi od mene, od neka to bude ljubav prema novim naslovima.

Ako išta želim da moja djevojčica naslijedi od mene, od neka to bude ljubav prema novim naslovima. Trenutno ne idemo nigdje bez slikovnice u kojoj dinosaur uči kako piškiti na tutu, ona je sada naš glavni adut u "potty trainingu", pa tako bez obzira idemo li na put ili samo na plažu, nosimo full opremu - od knjige, Pampers pure pelena, preko maramica, gaćica, tute, poduži popis, znam.

To je samo dio onoga što jedan roditelji "prevali" svaki dan preko svojih leđa. Za mene su se knjige pokazale kao odlični saveznici na putu zvanom "odgoj". Uz njih joj na puno lakši i nježniji način mogu približiti određene stvari, a kako uskoro puni dvije godine, trenutno otkrivamo jednu cijelu lepezu emocija.

Tako sam je neki dan uhvatila kako mazi svoju bebu i govori joj "boli, paka beba, tužna, mama tu", baš kao što smo čitali u zadnjoj knjizi prije spavanja u kojoj se djevojčica razboli i njezina mama je mazi po glavi i govori joj kako je ona uvijek tu za nju.

Moram priznati da mi se na takve situacije rastopi srce. Fascinira me koliko djeca u njezinoj dobi upijaju svojim očicama, kao male spužvice su.

Knjige su dio našeg rituala od njenih prvih dana, obično se navečer otuširamo, ušuškamo u krevet i čitamo. Bile to slikovnice, pričice, u papirnatom ili digitalnom obliku, one će uvijek biti uz nas. Još mi samo držite fige da se popiški u svoju tutu baš kao i njezin dinosaur iz priče i uspjela sam, a do tada živjele nam pelene!