Mašta je ono što živeći želimo dosegnuti

Gutala sam knjige do trenutka u kojem sam ostala prvi put trudna. I premda poznajem brojne žene koje su tek tad počele još više čitati, koristeći se čitanjem za odmor i meditaciju prije kaosa koji ih je očekivao poslije rođenja djeteta, moja novostečena hormonska glava nije mi dala da se bacim u fiktivne sadržaje, prepustim tom sporom mediju koji te polako preplavljuje i osvaja, odnosi u nepostojeće svjetove. Nisam mogla. Nije me zanimala ničija sudbina pored one koja me čeka, toliko željene i magične, s kojom ću okusiti ono o čemu sam do sad mogla samo sanjati, a sad mi je nudila toliko uzbudljivih potencijalnih priča i scenarija na kojima sam mogla lebdjeti punih devet mjeseci.

Naravno da sve što je uslijedilo potom nije ostavljalo ni sekunde slobodnog vremena za knjigu, a onda se dogodila i druga trudnoća pa se tako još do dana današnjeg ne mogu pohvaliti povratkom sebi prije početka ove roditeljske avanture.

U naš su život na velika vrata ušle dječje pjesmice koje su se slušale unedogled, kao i one koje smo muž i ja pjevali u različitim aranžmanima, a zatim su na red došle slikovnice i knjige. U početku su služile samo kao igra okretanja stranica, bez očitog uzbuđenja nad onim što je na njima naslikano, osim ako nije proizvodilo zvuk. Pa onda iznenada slikovnice o čijem sadržaju uz slike moje prvorođeno želi i voli slušati. Započelo je jednostavno imenovanjem pojmova na temelju slika, a kad smo svladali za 18-mjesečno dijete ozbiljan vokabular životinja, predmeta, oblika i brojeva, uslijedila je faza očekivanja i širom otvorenih očiju slušanja sadržaja koji izmišljamo na temelju slika. Jednostavne radnje i događaje koje dijete prepoznaje i koje mu bude maštu.

Ne krijem koliko sam sretna što uza sve vizualne i zarazne tehnologije moje dijete svakodnevno samo uzima svoje knjižice i posveti im neko vrijeme dok uranja u šarenu bajku, listajući ih i razgovarajući nad viđenim, ne trebajući baš nikoga za tu čarobnu igru. Katkad ih donosi i nama, zapovijedajući da mu čitamo. „Čita! Čita!“, klikće on noseći svoje malene slikovnice, pa njima lupa o naša koljena kao poziv na sudjelovanje u stvaranju tog filma. Uvijek iznova, uvijek drukčije. Nepokretne slike odvrću živu akciju u njegovoj glavi, pred gladnim okicama, dok se svakodnevno iznenađujemo novim usvojenim riječima koje pobjedonosno izbacuje već na drugo čitanje. Ponos mamin! I mamina velika sramota kad pomislim kad ću se konačno tom istom vrelu, bez kojeg nisam mogla zamisliti život, vratiti i ja.

Ljubav prema knjizi kod mene se pretvorila u ljubav prema NJEGOVIM knjigama. Pred izlozima knjižara zastajem i ulazim po slikovnice koje mi zapnu za oko, od prijatelja čija su ih djeca prerasla nasljeđujem stare, naručujem nove preko interneta… Odabir prilagođavam njegovu ukusu i spektru trenutačnih i mogućih interesa.

U jednom je takvom lovu u našu košaricu upala i personalizirana slikovnica koja u junake priče stavlja i dijete i roditelje. „Kako je Toni došao na svijet“ ime je te naše bajkovite biografijice. I premda još nije siguran da je Toni na slikama baš on, bez pogreške prepoznaje i tatu i mamu i veseli se svemu što Toni iz njegove knjige radi i otkriva.

Ne znam prenijeti recept kako to putovanje u tako kratkom razdoblju od rođenja dovede do ovog trenutka, ne usudim se odati si počast jer put još nije gotov, ali znam da s drugim djetetom priželjkujem jednak rezultat, u nadi i vjeri da se mnogo toga lijepog i blistavog krije i u genima i da je priroda i drugi put bila darežljiva.

Razmišljam kako svijet koji nudimo svojoj djeci od početaka leži u ljepoti koju mu prikažemo, kreiramo i živimo, kriterije koje stvaramo u mnogočemu leže upravo u knjigama i oni koji čitaju – maštaju, a mašta je ono što živeći želimo dosegnuti.

I dok maštu tako malena bića još uvijek ne zloupotrebljavaju brigom, ona je moćna neopipljiva tvar koja ugrađuje alate za ljepši i bolji svijet. Katkad u ovoj fazi i za žive i nemirne dječje snove, pa neka vas ne iznenade noćna buđenja i brbljanja vaših mališana jer oni i noću nastavljaju graditi svoje zamišljeno carstvo. Mi trebamo samo paziti da temelji tog carstva koje postavljamo kao roditelji budu za neustrašiv, autentičan i sretan život.