Novi oblik života
Piše: Nataša Janjić, beskompromisna mama
U iščekivanju drugoga djeteta, sada djevojčice čiji se dolazak na svijet dobrano približio, čak i brže nego dolazak prvoga kad samo osluškuješ, čekaš i strepiš svjedočeći supermoćima majčice prirode koja ni iz čega stvara život u rastućem balonu na tvom još donedavno tvrdom zidu trbušnih mišića i začinjava taj proces svim ostalim predivnim i manje lijepim senzacijama koje prate te novonastale promjene, prekopavam po starim fotografijama i snimkama svoga prvog iskustva početaka majčinstva.
Ne bih li se prisjetila, premda nije bilo davno. Ne bih li osvijestila da to još uvijek znam i mogu, premda tvoje prvorođeno već dobrano trči i sriče prve riječi i nespretne kratke rečenice, ne bih li se uvjerila koliko su čarobni ti maleni bespomoćni smotuljci i kako je divno zauvijek imati jednog takvog pored sebe, kad već ne možeš zaustaviti vrijeme koje ga nužno odvaja od tebe…
I preda mnom mobitel ispunjen gigabajtima tih trenutaka. Svi nalik jedan na drugi i tek poneki nevezan uz to, kao da ni jedan drugi oblik tvog života nije ni postojao. Memorija je sama istisnula sve blistave trenutke, uspjehe i lovorike, provode, kazališne i filmske premijere, slatke pse i djecu prijatelja koje si obožavao kao vlastite. Prva gugutanja, prvi osmijesi, prvi zubići, prve kakice u pampersicama, prva beskrajna zibanja i izmišljene pjesmice i rime jer druge još ni ne znaš u toj fazi dok Youtube ne nastupi kao spasitelj, tek možda poneki klasik koji izvlačiš iz sjećanja vlastitog djetinjstva.
Prva gugutanja, prvi osmijesi, prvi zubići, prve kakice u pampersicama…
I kako tako brzo zaboraviš na neprospavane noći, hormonske uspone i padove, umor, iracionalni strah i brigu koju iz rodilišta dobiješ u istoj omotnici s otpusnim listom tvog čeda? I u novom hormonskom naletu te ljepote i miline koja me trudnu obuzima jer ću sav taj blagoslov uskoro doživjeti ponovno, otvore se i videozapisi prvih plakanja kojima ne znaš razlog. Onih urlanja bebice kad ti glavom kao ruski rulet prolaze svi postojeći mogući razlozi tih plakanja: od mokre Pampersove pelene, kolika, gladi, žeđi, pospanosti, boli, potrebe za maženjem, potrebe za pjesmom, potrebe za tišinom, promjenom pozicije, svega što se inače navodi na svim stranicama enciklopedija o majčinstvu i svim novonastalim i nepogrešivim datotekama i sinapsama tvoje majčinske intuicije. I hoćeš li nasumice ispucavajući rješenja preživjeti ili nastradati. I pomislim iskreno: mogu li to sve još jednom?
Bila sam cool prvi put, sjećam se. Hvalile su me tad čak i prekaljene mame. Nisam paničarila, oslanjala sam se na to da osluškujući prisutno i predano dobro razumijem te prve neverbalne i tjelesne znakove. Prvorođeni je bio velika i zdrava beba, a ja potpuno posvećena samo njemu. Problem je bio što nisam spavala, kako savjetuju, „kad beba spava“. Bila sam kao na straži. Ne nad njim, nego budna kao dan, napeta kao puška, trezvena od odgovornosti da ne napustim svijest dok on spava. Umor me mjesecima prelamao kao beskrajni mamurluk, ali bila sam na nogama. I spremna.
I zavidjela sam mamama koje izgledaju kao da drže stvari pod kontrolom, svima koje su uspjele voditi kućanstvo kao i do tad, koje su zadržale neke dotadašnje interese i hobije, nastavile se baviti vlastitim tvrtkama i poslovima već od prvih djetetovih mjeseci. Svima koje nisu dobile puno kilograma, koje su u šetnje s kolicima izlazile dotjerane kao i prije majčinstva, dok meni ništa od toga nije uspijevalo. Bila sam najsretniji živući mrtvac na svijetu. Sjena sebe koju sam poznavala.
Bila sam najsretniji živući mrtvac na svijetu.
Svaki izlazak s djetetom bio je kao odlazak na ekspediciju na Himalaju… Dok pokupiš sve potrepštine, pelene, dude, krpe, boce, presvlake, odjeneš i osiguraš dijete, odjenuti sebe nakon svega toga bila je nemoguća misija. Ili odjeneš prvo što si imao pod rukom, pa makar zaboravio obuti cipele i izišao u papučama (a bilo je i toga) ili donekle dotjeran, ali oznojen do gole kože. Kako je nekima to sve uspijevalo, a meni ne??? Nisam osjetljiva, nisam ni boležljiva ni ona koja puno jadikuje i samosažalijeva se. Nisam ni neka spavalica, nosila sam namještaj i teške terete, montirala, s putovanja momački vukla kofere bez očekivanja da to netko učini za mene, snimala i spajala dane i noći radeći. Tatin sin, reklo bi se, a onda je taj ogromni emotivni i mentalni teret ugasio svu moju dotadašnju moć. I postala sam slabić.
No gledajući svoje dijete kako napreduje i raste, kako je veseo i zdrav i kako zapravo sve to tako jako brzo prolazi, shvatila sam da sam itekako moćno to odradila. Taj posao nije bio nimalo lak ni usporediv bilo s kojim do tad!
I onda najvažnije. Usporedbe s drugima kao dodatni pritisak. U moru društvenih mreža i romansiranih medija, uspjeha koji se danas dijele na sva zvona uz brojne lajkove i divljenja, tuđih javnih obiteljskih albuma dok se istovremeno danas posramim i onih vlastitih analognih kad ih pronađem u ladicama jer su ih roditelji brižljivo skupljali za dugo sjećanje i intimnu (u)potrebu, a danas su prisutni javno do najsitnijih detalja i trenutaka razvoja djece svih majki koje poznajem i ne poznajem, koje listam zajedno s tisućama dobronamjernih i nedobronamjernih obožavatelja i voajera. I osude istih. Dojiš li ili ne, do kad je trajao tvoj rodiljski dopust, organska hrana ili kupovne kašice, cijepiti dijete ili ne, jaslice ili dadilja, nositi po rukama ili ne dopustiti da se razmaze, pas uz dijete ili ne… Kakofonija savjeta „profesionalnih“ majki i čuvarica dobrobiti tuđe djece.
I onda spoznaja! Najljepši osjećaj mira i samopouzdanja dala mi je upravo činjenica da mi tamo negdje na tim mjestima, izvan mog doma i obiteljskoga gnijezda nije mjesto. Ta potvrda da sam superprofesionalna uzorna mama, da je moje dijete najljepše i najnaprednije i da to svi moraju znati i potvrditi, zapljeskati mi kad si nepozvana dodijelim ulogu da drugima dijelim „ispravne“ savjete o majčinstvu kao da takvi uopće postoje, meni uopće nije bila potrebna. To nije bilo moje gorivo i, zaštitivši svoju kapsulu obiteljskog segmenta života, jačala je moja snaga. Ona prava majčinska. Moj svemir, moja intuicija, moja tišina u kojoj uspijevam čuti potrebe svog djeteta i uzvratiti mu onim što treba i što ga gradi, bez usporedbi i natjecanja, bez traženja nagrada i ordenja još i za majčinstvo od nepoznatih ljudi, pored vlastite javne profesije glumice, koju nisam zaboravila da imam i da me čeka.
Majčinstvo nije moja karijera ni modni dodatak.
Majčinstvo nije moja karijera ni modni dodatak. Nije mi dalo identitet, samo ga je nadogradilo, učinilo me boljom osobom i ženom, suprugom, presložilo prioritete, obogatilo život. A tko zna, možda i učinilo boljom glumicom kad se jednom vratim.
I prođu mjeseci brzo, i tijelo se oporavi i hormoni stabiliziraju. Vrati se i pokoja štikla u pokoji izlazak i kratko putovanje s mužem kad znaš da je bebica na sigurnom. I nekako sve teško i bolno zaboraviš i poželiš – još jedno.
Neću vam lagati, lijepo se provode sve moje zgodne, uspješne i pametne žene koje nisu u vezi, kao i naši zaljubljeni prijatelji parovi bez djece. Ne mislim da je ta odluka ili stanje života bez djece sebičnije od uistinu sebične ideje da baš moji geni trebaju nastaviti život na Zemlji. I ne mislim da sam ušla u kategoriju u kojoj je moje postojanje vrijednije od drugih, ali postoje ti osjećaji koje donese majčinstvo i ne daju se staviti u riječi znane i utvrđene, ne daju se opisati vokabularom nijednog jezika na svijetu.
Kad ti tijelo doživi da ostatak života vlastito srce iz utrobe odjednom nosi sa sobom kao eksterno, koje koliko god želiš zaštititi toliko to i nije apsolutno samo u tvojoj moći, a znaš da ti život ovisi o njemu, onda i nisi superheroj, nego si stavio glavu na panj.
I zato ne dajte da vam sude jer nema recepta za ispravan život, a kamoli ispravno majčinstvo. I ne dopustite da tuđa očekivanja budu mjera vaše vrijednosti.