Piše Nataša Janjić Medančić, beskompromisna mama

U naš je dom stiglo i drugo željno iščekivano dijete! Tonijeva 17 mjeseci mlađa sestrica Kaja uranila je mjesec dana, a tom je događaju prethodilo dodatnih mjesec dana mog boravka u bolnici i strogo kontroliranje trudnoće. Baš u vremenima gdje su posjete zabranjene. Muževima, članovima obitelji, djeci. Koroni. Svima. Svima osim - Krivnji.

Ona je, pak, odlučila dijeliti sa mnom tu istu bolničku sobu koja je bila moj zatvor. Onaj koji me odvojio od najmilijih, ali i onaj zahvaljujući kojem ću (kao i divnom medicinskom osoblju) kući ponijeti zdravu djevojčicu.

Svakog me dana izluđivala onim na što nisam mogla utjecati. Nisam mogla znati da će trudnoća krenuti po krivu, da postoji šansa da ju provedem odvojena od svojih i da će to biti strašno jer vladaju mjere u kojima je u tom trenutku bilo jedino bolje što dijete, umjesto mene, nije to koje mora biti u bolnici. No za mene je i to što je majka tu gdje je dok je kod kuće čeka beba koja ju još treba i kojoj sigurno nedostaje, bila razdiruće bolna, a Krivnja me na tu činjenicu podsjećala svake sekunde svakoga dana i time uznemiravala moje već umorno tijelo kojem je nužnost ostati mirno kako bi osiguralo život drugom djetetu u sebi.

Krivnja je svima poznata, sama sam ju susretala oduvijek, no nakon rođenja prvog djeteta prebacila je svoje boravište na moju adresu.

Krivnja je svima poznata, sama sam ju susretala oduvijek, no nakon rođenja prvog djeteta prebacila je svoje boravište na moju adresu, a zatim, s rođenjem drugog, i svoje službeno prebivalište. Hoće ona tako kad postaneš majkom.

Sjećam se kad je Toni imao 8 mjeseci i kada sam se odlučila vratiti u kazalište i započeti s probama, usuditi se biti odsutna tih 4 sata dnevno koliko iste traju, kako bih barem malo društvo bebe zamijenila društvom odraslih, promijenila fokus, napunila dušu radeći ono za što sam se školovala, Krivnja me tada vrlo okrutno nagradila strašnim iznenadnim osjećajem da vlastito dijete nisam dovoljno nosila u rukama dok je bio dovoljno sitan, premda znam da ništa drugo nisam ni radila.

Dušu mi je ugrizla strašna oštrica njezinog noža pri pomisli da svog mladunca, kojeg upijam i znam, sa svakim danom na neki način gubim jer svakodnevno mijenja svoj oblik i postaje zrelije, sve manje stane na moja prsa, sve teži biva u mojim rukama. Krivnja mi je osvijestila da odlaskom na posao, čak i s tih nekoliko sati dnevno nepovratno gubim sate posvećene njemu, premda sam istovremeno shvaćala da me svaki sat posvećen onome što volim raditi i stvaranju ipak ispunjava i kao bolju majku.

Vrlo je brzo nakon toga uslijedila željena trudnoća s Kajom, zatim lockdown, a onda i novi red krivnje jer svijet ide tamo kamo ide, jer je budućnost neizvjesna i jer ova trudnoća ne ostavlja na mene isti dojam kao prva, jer me Toni krade i obuzima dok Kaja svečano raste u meni.

Svijest da smo posljednji put sami - mama i njezin jedinac, okolnosti gdje nas je pandemija zatvorila u četiri zida i prestravila do tad neviđenom opasnošću, Tonija i mene povezalo je nevidljivim, samo nama znanim, nitima međusobnog razumijevanja, a onda je sve to bilo prekinuto mojim iznenadnim odlaskom u bolnicu, strašnom odvojenošću od tada šesnaestomjesečne bebe i strepnjom nad ishodom za nadolazeću djevojčicu.

Kaja je, na sreću, uspješno skratila muke svojoj majci, pa je uranila i priskrbila nam brži dolazak kući gdje me dočekalo već brbljajuće dijete, dječak, onaj koji osjeća da ga je majka ostavila premda joj se raduje, koji se želi zaštiti od nekog novog ostavljanja pa tu istu majku u povremenim uobičajenim rutinama i nježnostima ignorira i, odjednom, svi naši poznati bliski zagrljaji, postali su oprezniji i kraći. I Krivnja koja se u tom trenutku već bila raspakirala u našem domu. Velika kao bol koju sam osjećala svakog sata svakog dana mog odsustva.

I trajalo je to stanje, popraćeno bujicom uzburkanih hormona, nekoliko tjedana dok nije došlo na svoje; zajedničko vrijeme nadoknadilo je vrijeme mog izostanka, vratile su se nježnosti i povjerenje, njegova ljubav prema sestri rasla je iz dana u dan, kao i moja prema njima oboma. Rascvjetala se u dva predivna bliska, a ipak različita bića i uzrasta. Moja dva pelenaša od kojih jednom Pampersice pristaju kao prevelike cipele, dok ih drugi razbacuje po kući i otima se kad je vrijeme da ih se promijeni. Dva broja, dvije boje, dvije polovice iste duše.

Krivnja… gleda ona, sluša, zapisuje i broji… I ne planira otići.

I kuća prepuna veselja i - Krivnja koja nas nadgleda. U svakom trenutku sjedi ta namrgođena gospođa u svom raskošnom ruhu nasred našeg dnevnog boravka, tik uz mene u spavaćoj sobi, na uzglavlju mog bračnog kreveta i sudi. Kojem sam se od njih dvoje danas dala više, kojem sam potrebnija, kojega nehotice možda zakidam, a kojeg više obasipam ljubavlju. Krivnja nabraja obaveze, dužnosti i sve moje propuste svaku večer pred spavanje i čim otvorim oči, nameće suluda pitanja je li donijeti sestru dobit bratu i kolika točno, hoće li se slagati. Krivnja podsjeća da je s prvim kuća mirisala na lavandu, da smo hodali na prstima i puštali Mozarta, a da ovoj drugoj priređujemo samo puno buke i galame. Krivnja čuje i kako potiho uspoređujem napredak jednog s drugim, osjeća kako slutim da je moje majčinsko iskustvo potisnulo majčinsku intuiciju. Zna ona i da smo prvorođeno kupali svaku večer, a da drugo, zbog prvog, tek svako toliko. Gleda ona, sluša, zapisuje i broji… I ne planira otići.

Međutim, znaju majke, one najbolje, baš sve od reda, da ostaje Krivnja u istom kućanstvu dugo, čak i nakon što djeca napuste svoje gnijezdo i da i tada svodi račune bez milosti. I pamte, kažu, da se i njima uselila u dom baš istog onog trenutka kad je na svijet došlo njihovo sunce, kad su postale majkama. I kažu da nema svrhe obračunavati se s njom, da gospođa ima insomniju, da je zlopamtilo neuništivo i neumoljivo i da bi je pridobio, treba samo tu svoju djecu voljeti, jako voljeti, bezuvjetno i snažno, a onda se i dogodi ponekad, samo ponekad, da se na nju, tako namrgođenu, u raskošnom ruhu, koja sjedi nasred tvog dnevnog boravka, tik uz krevet i gdje god krenula- navikneš, pa u jednom trenutku skupiš snage, stisneš joj ruku i- priznaš ju kao doživotnu saveznicu svog majčinstva.