Otrežnjenje, hvatanje dana i koraka

Ljetna večer je, 21:31h, Lily spava. Idealno vrijeme da se bacim na pisanje i napokon završim kolumnu. Vraćam se unatrag s mislima, pokušavam evocirati sami početak, napisati nešto smisleno.

Sjećanja lete ka trudnoći (koja je sve samo ne blaženo stanje), zatim porod koji je meni protekao odlično, ako tako smijem reći, te skok na onih prvih par najtežih mjeseci koji su (u mom slučaju) obuhvaćali šok, privikavanje, upoznavanje, nespavanje, novi ritam, dojenje, bol, plakanje, smijanje, ljubav do neba, tjeskobu, strah od sutra, strah da beba ne diše po noći, strah da ne jede dovoljno, strah od straha i tako u nedogled. Dakle pravi pravcati vrtuljak emocija svih vrsta uz dodatak hormona koji luduju na sve strane. Majčinstvo je rock 'n' roll.

No da stvari ne bi zvučale tako strašno, moram reći kako sam imala sreću jer je Lily tih prvih godinu dana bila beba iz knjige. Zen beba koja jede, spava, mazi se, smije. Beba za poželjeti.

Ohrabrena tako svojom bebom iz snova uputila sam se na put prema Dalmaciji kada je ona imala samo 3 mjeseca, a nedugo zatim i na put avionom u Materu (Italija) u kojoj smo proveli mjesec dana. Bojala sam se i jednog i drugog puta i strepila kako će proći, ali uz dobru organizaciju i planiranje koji su ključ svega prošlo je odlično. Doduše kako za koga odlično. Naime, prvu večer u Materi Duncan nas je odveo na večeru u jedan jako fini restoran, presretan što smo napokon svi zajedno i što nam može pokazati prekrasnu Materu. I tako sjedi njemu Lily zadovoljno u krilu, maše rukicama dok joj ostali gosti i konobari upućuju smiješak, a ponosni roditelji blistaju. Kad najednom kaže meni Duncan: nekako mi se čini da su mi mokre hlače. Ma čini ti se, vruće je pa valjda zato, odgovaram ja. No, naša slatka Lily se odlučila pokakati kao nikad do tad i dobar dio toga je otišao tati u krilo. Ne moram vam objašnjavati koji manevar je zahtijevala ta situacija. Srećom, ovaj put sam imala rezervnu robicu, iako Duncan nije haha.

Svaki dan s bebom je pun izazova i novih lekcija. Svaki dan naučim nešto novo, a kada napokon pomislim da sve držim pod kontrolom e tada baš sve ode u krivom smjeru ili dođe nova faza pa moramo opet ispočetka. Trebalo mi je dosta vremena da prihvatim kako je moj život sada potpuno drugačiji nego što je bio prije Lily, bez obzira koliko sam bila spremna na majčinstvo ili sam barem mislila da sam spremna. Majčinstvo je teško, izazovno, iscrpljujuće, ali je i izuzetno nagrađujuće.

I sada nakon godinu i pol, koliko Lily ima, meni se čini kao da se još nisam potpuno „otrijeznila“, kao još uvijek hvatam dah i učim, ali često si govorim da ne treba biti (pre)strog prema samom sebi, to je proces koji traje i nikada ne prestaje. U tome i jest sva ljepota.