Piše Marijana Batinić, beskompromisna mama

Duga zima, pa potres i korona, duga izolacija, dugo toplo ljeto... Prijateljice su mi već govorile kako im se čini da sam trudna dvije godine, a i meni se činilo da nema kraja mojim mučninama koje su trajale gotovo cijelu trudnoću. Muž je svaki dan slušao kako mi je teško, kći je kolutala očima, njih dvoje su već imali interne fore i pogledavanja kada bih se požalila na svoje stanje, znali su se i narugati koliko jedem, a jela sam da ublažim mučnine, jer sam se dobro osjećala samo dok jedem...

Ublažavala sam mučnine toliko često da mi je i doktorica sugerirala da "malo ohladim s hranom".

Jedino je moja mama podržavala sistem što otvorenijeg apetita i kad je, po tko zna koji put taj tjedan, zabrinuto upitala mog muža jesam li jela, on joj je spremno odgovorio ovim riječima, još se smijem kad se sjetim - "Punice draga, u ovih devet mjeseci vaša kći ništa nije odbila".

Oscilacije raspoloženja bile su moj "must have" - od euforije oko toga što je nazvao lokalni otočki poštar da stiže na adresu do strašne tjeskobe i razočaranja jer je umjesto paketa naručenog preko interneta donio obične račune. Nebitne stvari bile su mi od životne važnosti, a na bitne sam slijegala ramenima kao da me se ne tiču. Pa mi je bilo vruće, pa hladno na plus 30, pa sam teško disala, neutješno plakala ili skakutala od sreće i ponavljala kako je život lijep...

"Svi na Visu, samo ja na Šolti", trudni kreten (39)

Bez obzira na to što se muž potrudio da mi ništa ne nedostaje, kako bi govorila moja baba - ni ptičjeg mlijeka, ja sam na trenutke bila tužna jer, eto, ovog ljeta, trudna do zuba, ne mogu zaglaviti s ekipom na Visu, a "na Visu su svi", samo sam ja jadna na Šolti zatočena u hladu borovine pedeset metara od plaže i tirkizno plavog mora... Trudni kreten, što reći.

Bila sam žalosna i što nisam mogla voziti romobil po otoku (kao da se nikad prije nisam kretala bez njega), sjetna što, eto, ne mogu skakati na glavu, jer ako ne skočiš na glavu u more, kao da se nisi ni okupao.

Zadnjih mjesec dana na moru "trubila" sam da moramo krenuti za Zagreb jer se nisam spakirala za rodilište, a to se radi "dva mjeseca unaprijed i ja sam jedina žena koja nije spakirana i koja će se osramotiti u bolnici pred čitavim medicinskim osobljem zbog neodgovornog ponašanja i činjenice da nisam kupila spavaćicu na gumbe da mogu lakše dojiti" - kao da je to najvažnije pitanje koje zdravstvene djelatnike mori u 2020. godini. Korona i pidžama jedne naporne rodilje.

Torba je borba!

Torba za rodilište tako je svako jutro dolazila na tapetu uz jutarnju kavu, a nerijetko bi se spominjala i uz gradele. Nisam mogla dočekati dan kad ću se zaputiti za Zagreb i konačno je spakirati. A onda, kad smo napokon prešli Lučko, nastupila je potpuna amnezija i nikako se nisam mogla sjetiti glavnog razloga zbog kojeg smo požurili u metropolu, pa me muž do zadnjeg dana morao podsjećati na pakiranje za bolnicu.

To zastrašujuće pakiranje... Ne znam je li mi išta u ovoj trudnoći bilo teže nego spremiti torbu za rodilište. Nakon mučnina, upale mjehura, bubrega, žgaravice, nadutosti (nema mi gore riječi od nadutosti, ali moram biti iskrena u kolumnama), natečenosti (još jedna mrska riječ), nagomilanih kilograma, pa malo išijasa i vrtoglavica, došlo je i vrijeme za spremanje torbe.

Danima sam slagala jednu po jednu stvar s popisa i uvijek je nešto nedostajalo. Suhe kekse koje internet sugerira za rodilište pojela sam u nekoliko navrata i opet ih iznova kupovala, da bih na kraju otišla bez njih i žicala medicinske sestre da me puste do omiljene mi slastičarne - automata u prizemlju rodilišta. Žicala sam ih, naravno, i kovanice

U svemu tome još sam stigla zaključiti da sam dobra i šarmantna trudnica - nijednom nisam muža u ponoć poslala po kisele krastavce.

Bilo je i dana kad nisam imala poteškoća. Tada sam se hvalila prijateljima i rodbini, a i ekipi s društvenih mreža, kako sam prekul, odlično se osjećam, sva sam vesela, prpošna i dobro raspoložena, ma kakva Minea u spotu za "Vrapce i komarce".

Muž bi u takvim trenucima u strahu od moje nagle promjene raspoloženja samo kimao glavom.

Miris anđela i unutarnja snaga

A onda je konačno došao dan kad sam u Petrovoj na svijet donijela još jednu curicu.

Prvi put, prije pet godina, nisam znala što me čeka. Ovog sam puta bila svjesna svega, ali svejedno se nisam baš najbolje psihički pripremila. Nekim ženama to ide kao od šale, ali ovim drugima, koje su očito u manjini ili su pretihe, porod je jako težak, bilo da se radi o porodu prirodnim putem ili carskim rezom.

Moj suprug je znao reći da je i on trudan jer ima mene, ali zaslužiti beneficirani bračni staž, uz dužno poštovanje, nije isto kao i biti u drugom stanju. O rađanju da i ne govorim.

Vrtlog emocija, bjesomučno pranje podova, slom živaca zbog mrvice na podu, opsesivno-kompulzivni poremećaj pred kraj trudnoće, a onda i porod, vjerni su prikaz nevjerojatne snage, ali i ranjivosti žene... Donijeti novi život na svijet je čudo - veličanstveno rađanje bezuvjetne majčinske ljubavi i stvaranje neraskidive veze majke i djeteta.

I ne, nisam u drugoj trudnoći slušala Mozarta i mazila se po trbuhu svaku večer pjevajući svojoj bebi, nisam čitala literaturu o prvim danima nakon poroda niti sam pratila na internetu trudnoću iz tjedna u tjedan, nisam sa suzama radosnicama peglala dječju robicu, ali sam se jednako raspala kao i prvi put kad sam pomirisala najljepši parfem na svijetu, najopojniji miris koji ljudski njuh može osjetiti - miris anđela koji je stigao na ovaj zbrčkani svijet. Ni manje ni više nego u 2020. godini.

Kad je prvi put zaspala na mojim grudima, uvukla mi se pod kožu zauvijek. I starijoj kćeri nije uzela ni mrvu ljubavi, nego se rodila nova, drukčija, a jednako intenzivna.

Ti dani u rodilištu bili su samo naši - ona i ja, s tek povremenom grižnjom savjesti što sam je tako brzo zavoljela kao prvorođenu. Mjesec dana je proletjelo, neprospavane noći mi nisu tako teško pale kao prvi put, dobila sam neku unutarnju snagu da mogu potegnuti još više.

Jedva sam se odlučila na drugo dijete, a već sad shvaćam zašto ljudi požele i treće i četvrto...

"Seks i grad"? Lajkam, ali moram po pelene

Da se ne lažemo, naporno je. Da se ne zavaravamo, neću se godinama naspavati niti posvetiti sebi kao nekad. Krast ću trenutke za svoje gušte, žaliti ponekad što nisam bolje iskoristila slobodno vrijeme koje sam imala kao mlada, slobodna i opterećena samo sobom, ali ću živjeti sa svojom karavanom sretna i ispunjena. Možda ću rjeđe paradirati u štiklama, moda će mi biti sporedna stvar, a s evenata (kad ih jednom opet bude) neću navratiti u shopping po novu torbu i cipele, nego u drogeriju po Pampers pelene.

Kad sam rodila prvo dijete, trudila sam se ne propustiti život koji se odvija mimo moje male zajednice, malčice sam i zavidjela prijateljicama koje žive punim plućima na bezbrižnim putovanjima, spavaju do podne nakon izlaska i brinu samo o sebi. Uživala sam u njihovim avanturama i pričama. Dok sam ja bila "Kućanica", one su živjele "Seks i grad"...

S drugim djetetom puno sam svjesnija poklona kojeg mi je život pružio, ali sam jednako svjesna i prolaznosti vremena, brzine kojom će moja beba postati djevojčica.

Danas samo želim usporiti tempo i osjetiti svaki dragocjeni trenutak. Kad se ujutro svi skupa stisnemo u krevetu kao sardine, znam da ne postoji mjesto na kojem bih radije bila. Bez obzira na to što već za pola sata kolutam očima i para mi izlazi iz ušiju, ispunjena sam i sretna.

Nekom kmečanje, nekom simfonija

Kažu mi često dežurni mudraci da sam trebala roditi ranije jer bih sad mogla "uživati u slobodi s odraslom djecom", ali ja ne žalim.

Slobodna sam od same sebe, posvećena mojim curama i ta ljubav koju bezuvjetno dajem vraća mi se u golemim količinama. Ispunjena sam i srce mi je na mjestu. Ili sam samo starija?

Ako se ovako stari, prihvaćam svaku sijedu i svaku novu boru - najbolji su dokaz da živim život punim plućima. Nekad bi mi na plač tuđe djece u restoranu došlo da ustanem i održim bukvicu o bontonu i zaštiti na radu. Danas, kad prodorni zvuk kmečanja čujem od svog djeteta, kao da su se Whitney Houston, Mariah Carey i Celine Dion udružile u anđeoskom tercetu. Pretjerujem, naravno, ali dobro zvuči.

Sve što me nerviralo kod tuđe, bespogovorno prihvaćam kad su moja djeca u pitanju, pa i iritantno kmečanje koje mi upravo dok ovo pišem para uši.

Objektivnosti, bilo mi je drago! Srećo, dobrodošla još jednom i hvala ti što si opet pokucala na moja vrata! (Sad ih moram malo pritvoriti jer će mi susjedi od ove rajske muzike ilitiga gromoglasnog plača pozvati policiju.)