Piše: Marijana Batinić, beskompromisna mama

Mama 1: Zašto djetetu daješ kupovnu kašicu? - Ne, ne dajem, to je samo prva pomoć kad smo u parku.

Mama 2: Dijete hraniš adaptiranim mlijekom? - Ne, ma kakvi, ovo sam se izdojila, pa joj dajem bočicu mog mlijeka jer ne volim dojiti u javnosti.

Mama 2, 3, 4...10: NE VOLIŠ DOJITI U JAVNOSTI...? Pa nema ljepšeg prizora od majke koja doji! - Ma, osjećam malu nelagodu. Nisam još navikla da su moje grudi postale dojke, a maramu preko glave moje dijete ne podnosi i gura je, pa se osjećam nekako ogoljeno.

Mama 3: Bilo bi ti lakše da dijete voziš u "kišobran" kolicima. Puno je jednostavnije, a i može zaspati u njima. - Moje dijete ih ne voli, ali zato obožava ovaj tricikl na guranje. To su naša kolica.

Mama 4: Zašto je nisi toplije obukla, čini mi se da joj je hladno? - Zato što više vjerujem pedijatrici koja je rekla da dijete oblačim kao i sebe, pa slušam nju, a ne vaše naporne bapske pričeeeee!

Ovaj posljednji odgovor ostao je zabilježen samo u mojoj glavi.

Uvijek sam se trudila iz petnih žila pristojno odgovarati svim "profesoricama" koje su rodile prije mene, a svaki odlazak u park pretvarale u obranu diplomskog iz majčinstva. Imala sam samo dvije opcije - ili ću totalno oglušiti ili konačno postati punopravna, dostojna članica kluba iskusnih majki. A do članstva je bilo teže doći nego do, što se kasnije pokazalo, imena slobodnih zidara u Hrvatskoj.

"Prve tri su najvažnije", kažu. Ta izreka mi je te prve tri skoro upropastila. Baš zato što - kažu. Svi nešto govore. Savjetuju. Dociraju. Pametuju. Zaključuju.

Nisam ni učinila prve korake i počela hodati, a već su me prijavili na utrku s preponama.

Taj dan kad je dijete došlo na svijet, rodila se i majka. Ranjiva, opterećena i iscrpljena, stigla je tiho, gotovo neopaženo.

I mama je novorođenče. Ne nosi Pampers Pure pelene, ali nije ni daleko od njih. Njezino rođenje, za razliku od rođenja djeteta, prolazi bez pompe i slavlja - ali zato njezin prvi izlazak iz kuće dok beba spava, uz najveći trud ne prolazi neprimjetno. U tom se trenutku pale svjetla reflektora. "Blago tebi kad imaš pomoć. Lako tako." Nisam ni izletjela iz stana proluftati glavu, sustigla me Gospođa Grižnja savjesti upakirana u dušebrižnu susjedu. "Bome ti je dobar muž kad ti tako čuva dijete." - A čije to on dijete čuva, možda tuđeee?!

Naravno, prešutila sam ovaj odgovor, ne znajući u tom trenutku jesam li negdje ipak pogriješila.

Na leđima mlade mame težak je teret realnosti, grčeva, neprospavanih noći, brige i odgovornosti, a dok pokušava stati na svoje noge, očekivanja su velika.

Primjerice, da su te noge mršavije već mjesec dana od poroda. Onako u holivudskom stilu.

Moje su do samog kraja trudnoće bile vitke, a nakon poroda, malo je reći, pretvorile su se u dva utega, teške nakupine vode koje otežavaju kretanje i izazivaju dodatnu frustraciju. I zato nikako ne kužim zbog čega se rodilje uporno stavlja na vagu.

Neke u susjedstvu, neke u novinama. Obaranje rekorda u skidanju kilograma nakon poroda već dugo je omiljena medijska aktivnost. Mnoge žene zbog toga pate i imperativ vitkosti nakon trudnoće otežava im ionako izazovno razdoblje.

Pritisak na poznatim majkama još je očitiji.

- Koliko ste kilograma dobili u trudnoći? Sjećam se kao jučer prvog pitanja u mom prvom intervjuu nakon poroda, koje mi je, da stvar bude još gora, postavila - žena.

- Upiši barem jogu! Kaže mi jedna fit mama niti dvadeset dana nakon što sam rodila carskim rezom, a ožiljak još nije zarastao.

Očekivanja su, naravno, da se trbuh i dupe što prije smanje, ali zato poprsje treba biti što veće. Onako raskošno i s puno mlijeka. Jer, podrazumijeva se - ti dojiš.

I dojila sam, na moju sreću, kao prava odlikašica, pa se nisam susretala s osudama poput mojih prijateljica koje nisu uspijevale u najsvetijoj majčinskoj misiji.

"Svaka mama može dojiti." To je toliko diskriminirajuće i bolno čuti majkama koje iz nekog razloga nisu uspjele, a malo je onih koje nisu pokušavale. Majčino mlijeko jest najbolje, ali nažalost ne ide uvijek, unatoč silnim pokušajima, prolivenim suzama, upornom masiranju i izdajanju. Ne ide, pa ne ide.

Znam puno žena koje su dojile. Znam ih puno i koje nisu. Ne bih nikad rekla da su ove druge lošije majke.

A djetetu je, prije svega, najvažnija - zadovoljna mama. Ne mama dojilja, mama medicinska sestra, mama njegovateljica, mama kuharica, ne mama Bree iz "Kućanica", izvana savršena, a iznutra ruševina, već vesela i nasmijana žena. Ona koja svom djetetu može pružiti nježnost i oslonac. Mama koja je u miru sama sa sobom i koja u uzburkanom moru dobronamjernih, ali neumjesnih pitanja naiđe i na pravi biser.

"Kako si? Kako ti mogu pomoći?"

Hvala na ovom pitanju, rekao bi Vili Beroš dok mu znoj kapa s čela.

Hvala na ovom pitanju koje u meni ne izaziva tjeskobu, koje ne propituje moje sposobnosti i ne diskreditira me kao majku. Hvala ti što misliš na to kako se osjećam...

Ne znam radim li stvari dobro. Nemam pojma hoću li ikad biti mama koja je opravdala sva očekivanja, ali znam da se trudim i da se svaki dan propitkujem.

"Jesi li sretna?" (Još jedno nevjerojatno pitanje koje gađa u sridu.) Pa, moglo bi se reći. Možda nikad neću doktorirati majčinstvo i postati supermama, ali trudim se uživati u svim njegovim čarima.

"Onda si sigurno dobra mama. Ako i nisi, nije ti još kasno da to postaneš. Pa ne kaže se bez razloga da je sretna mama najbolja mama."

Eeee, super, mogu to dobiti napismeno? TREBA MI SUTRA ZA PARK!