Svoja mater

S mamom sam se vječno svađala. U prosjeku tri dana tjedno mi nismo komunicirale, a i kad bi vladalo primirje, lupalo se vratima uz povišene tonove. A onda sam otišla od kuće, napustila gnijezdo i ta se slika o ulozi moje majke u mom životu potpuno promijenila.

Počelo je, naravno, time što su stvari misteriozno prestale padati s neba. Suđe koje bih navečer umorna ostavila, dočekalo bi me i ujutro. Neoprani veš se nekim čudom prestao prati sam od sebe, a pegla je u mom životu postala special guest star s tek povremenim, ekskluzivnim pojavljivanjima. Ta mama s neba koju sam nekad uzimala zdravo za gotovo odjednom je nestala, a ja sam u međuvremenu postala - svoja mater.

U borbi za kućni autoritet, nesvjesno sam počela s njezinom "Jesam li ja vaša sluškinja?". Ista intonacija, isti grom iz očiju. Nastavilo se kroz mnogobrojna upozorenja i mjere predostrožnosti, a nedavno sam kapitulirala i pred petogodišnjim djetetom koje me nije iz prve poslušalo, izgovorila sam onu od koje sam zazirala - "Dok si pod mojim krovom i ja te hranim, slušat ćeš me". Zemljo otvori se! A to je samo jedan od tih famoznih trenutaka u kojima sam šokirana svjedočila metamorfozi u vlastitu mater. Onu punokrvnu, dalmatinsku mater koja me do jučer strašno živcirala dok je hodala po kući s krpom u ruci i brisala sve pred sobom, pa i televizor koji se u tom trenu gleda...

Dalmatinske matere kao da su izašle iz istog kalupa, a opet, svaka je unikatna u toj životnoj ulozi Biča Božjeg i anđela čuvara u jednom. Ona je arhetip prave #workingmum, ali bez svog hashtaga i Instagrama da se pohvali savršenim fotkama svojih djela. "Radna majka" koja se baš i nije naspavala na lovorikama.

Iako je za očekivati upravo suprotno, dalmatinska mater nije controlfreak. "Nema ona šta" panično ići za svojom djecom i kopati im po ladicama. Moja je meni još u ranom djetinjstvu usadila osjećaj krivnje, tu grižnju savjesti koja me svuda prati. Čipirala me dok čipovi nisu postojali ni u znanstveno-fantastičnim filmovima i tek onda poslala u bijeli svijet.

Takva mater navečer ide mirno spavati. Zna da joj dijete nad glavom uvijek ima njezin lik s prijekornom facom i prstom u zraku. Puno je oda o dalmatinskoj materi napisano i ne vjerujem da ću napisati nešto što je unikatno za moju, ali ne mogu, kad je u pitanju moje majčinstvo, izbjeći njezin golemi utjecaj.

Moju mater život nije mazio, ali nije ni ona njega. Nametnula mu se kao gazdarica svoje sudbine. Živjela je, zajedno sa svima nama, u jednom velikom oksimoronu - patrijarhalnoj obitelji u kojoj je mater glavna. Kad bih je nešto žicala, uvijek bi me poslala ocu, koji bez nje ionako ništa nije smio odlučiti.

Sve konce je držala u rukama, sve financije imala pod kontrolom, a kužina je bila njezina druga firma u kojoj je ona bila veliki gazda.

Gazda i radnik u jednom. Rintala je na poslu, rintala je po kući, a zbog velike razlike u godinama između sestre, brata i mene cijeli je život odgajala malu djecu. U nedostatku slobodnog vremena, nije stizala ni dijeliti iste interese s nama. Mi smo se radovali duplom kazetofonu, video rekorderu, kupnji novog automobila i odlasku stojadina u povijest, dok bi se ona raspametila kad bi teta iz Njemačke stigla s Pampers pelenama i vlažnim maramicama, a najsretnija je bila kad je u naš dom stigla perilica suđa. Ne pamtim da je ikad cvrkutala kao tog dana kad je za godišnjicu braka dobila svoju "kućnu pomoćnicu".

Uzimala sam svoju mamu često zdravo za gotovo, a tati sam bila privrženija. On je u mom djetinjstvu kupio vrhnje. Dok se mama bavila organizacijom naših života, tata se sa mnom igrao, učio me voziti bicikl, igrati šah, čitao mi priče, vodio me u park ili na plažu. Ona je tako podijelila karte, a kad bi joj tata i pomagao u kućanskim poslovima, nije baš bio na visini zadatka.

Danas mislim da je u toj bračnoj koreografiji namjerno zabušavao. Njezine kriterije ionako nisi mogao u potpunosti zadovoljiti, pa je bilo lakše da te jednostavno - skine s dužnosti.

Život moje matere nije bio lagan, ali nekako ga je sama kreirala. Iako se često žalila na to da joj ne pomažemo dovoljno, u očuvanju statusa upravno-naredbenog bića bilo je važno da svi ovisimo o njoj. Baš kako ovisimo i danas. S nelagodom priznajem, ali kad imam važan sastanak na koji ni slučajno ne smijem zaspati, tražim nju da me probudi, jer znam da će, ako me ne uspije dobiti na mobitel, probuditi našeg poštara i natjerati ga da mi sjedne na zvono.

Ona je moja budilica, alarm koji signalizira da bi nešto moglo poći po zlu, moj najveći kritičar i jedina osoba koja me još uvijek iz čista mira može rasplakati. Kad mi je najteže, prvo mi očita lekciju, a potom uloži svu svoju energiju kako bi mi pomogla da povratim unutarnju snagu i mir. I baš uvijek uspije izgovoriti prave riječi.

Živim u drugom gradu, i sama sam mama, ona je baka, a i dalje se čini da igra glavnu ulogu u našim životima. Napisala sam baka, ali ne stoji joj. Moja mater je malo bezobraznija, čvršća i drskija od jedne mame, pa je tako i mom djetetu – baba.

Moja Ena misli da "babina hrana liječi". Ne znam kako, ali ona ju je u to uvjerila. Svaki put kad se prehladi, moja kći zaključi da bi bilo dobro da je baba tu i da joj kuha, jer će "brže ozdraviti". Nema veze što kuhamo gotovo identično, od istih ljudi naručujemo namirnice... Njezina spiza ima "ono nešto". A to nešto mi redovito zataji kad teškom mukom sa mnom podijeli neki od svojih recepata. Materina spiza MORA biti za nijansu bolja.

I nije nama mater "zadnja rupa na svirali". Ironično da to često govori upravo kreatorica naših života i ta koja nas je usmjerila i udarila nam temelje. Najnapornija, ali i najvažnija.

Ako ikad dosegnem polovinu njezina životnog uspjeha, njezine snage, dostojanstva i čista obraza, moći ću reći da sam nešto postigla. I ne mogu vjerovati da ovo pišem (ona će misliti da je ovo pisao netko drugi) – da pola od nje budem svojim kćerima, bila bih zadovoljna sobom kao majkom.

"Baba me malo ljubi, malo viče", kaže moja Ena. E, takva je moja mater. Puno voli, a puno i griješi... I stalno ponavlja "Kad te naučim, izgubit ću te". Nećeš, majko, ne idem nigdje. Naučila si me puno toga i zapravo tek sad dobila. Sjedni konačno, odmori se... Djeca su ti odrasla. Velik si posao napravila. I budi ponosna dok u svojim unukama i kćerima gledaš sebe. Mi smo ponosne što smo na tvoju sliku.